Meni

Dok. št. 135
Memorandum Jugoslovanskega kluba mirovni konferenci v Brest-Litovsku, oblikovan 31. januarja 1918 na Dunaju234

Dne 9. novembra primio je Zbor Sovjeta načela za predlog mira, u kome se proglašuje aneksijom i nasilnim prisvajanjem, ako ma koja država silom zadržava koji narod, ako se priznanje prava narodnog glasanja uskraćuje narodu protiv njegove volje izražene bilo štampom, bilo u narodnim skupštinama, bilo otporom ili ustankom protiv ugnjetavača, ili ako mu se uskraćuje pravo, da sam udesi politički način vlade, a bila je svečano objavljena odluka ruske vlade, da će potpisati mir, koji bi učinio kraj ovome ratu pod spomenutim za sve narodnosti pravednim uvjetima.

Ta vlada dalje predlaže, da u pregovorima za mir učestvuju predstavnici svih narodnosti i naroda, koji su uvučeni u rat ili od njega stradavaju.

Pošto je na telegrafsku okružnicu Sovjeta narodnih povjerenika 28. novembra 1917. austro-ugarska vlada bila izjavila, da pristaje na načela ruskog programa za mir bez aneksija i ratnih naknada, uz obezbijeđenje prava na narodno samoopredeljenje, svečano su izjavile 3. decembra 1917. jugoslovenske delegacije u Beču i u Zagrebu, zajedno s predstavnicima češkog i ukrajinskog naroda, u prisustvu austro-ugarske zajedničke vlade, da će da istraju u potpunom i čistom izvođenju prava na samoopredjeljenje svojih naroda i da zato traže dovoljne garancije, te su tom prilikom i češće kasnije sasvim odlučno podigli zahtjev, da predstavnici austro-ugarskih naroda budu pripušteni na pregovore o miru.

I ako ovi zahtjevi predstavljaju želju pretežne većine naroda austro-ugarska je vlada odrešito odbila ne samo sudjelovanje predstavnika naroda pri pregovorima u Litavskom Brestu, već je svom odlučnošću izjavila, da nije voljna da prizna narodima, koji žive unutar državne granice, pravo samoopredjeljenja, jer tobože ustavi koji postoje, pružaju narodima dovoljnu sigurnost, da se dalje i slobodno u monarhiji razvijaju.

Prema ovoj činjenici i obzirom na to, da će se pri pregovorima o miru odlučiti o sudbini i o opstanku našeg naroda, smatramo svojom svetom dužnosti, da otvoreno izrazimo svoje stajalište u ovom pitanju.

Od šestoga vijeka obitava narod Slovenaca, Hrvata i Srba (zajedničkim imenom Jugoslovena) u predjelima sjeverno i istočno Jadranu. Izmjenično podjarmljen od Turaka i Germana, a djelomično i od Romana, proživio je naš narod u ropstvu teške muke kroz vijekove. Kadgod su i u koliko su dijelovi ovog naroda sebi izvojevali državnu slobodu, procvjetala je kod njih kultura i civilizacija, dok su podjarmljeni dijelovi bili primorani da budu sluge i raja pod Turcima otvoreno, a pod Germanima pod drugim naslovima i u drugim oblicima. Unatoč tom strašnom tlačenju, održavala se u čitavom narodu živa iskra slobodne misli i vječita težnja za narodnim ujedinjenjem.

Buknuće svjetskoga rata donijelo je našem u razne državne kalupe raskidanom narodu nove teške muke.

Pod strašnim pritiskom vojničke organizacije uništen je cvijet mladosti u izigravanju jednih protiv drugih.

Ujedno je počelo u monarhiji teško proganjanje Jugoslovena. Na desetke hiljada porodica bile su uništene; ljudi, žene, djeca sudom i bez suda pobijeni, njihovo imanje opljačkano i uništeno. Još veći broj Jugoslovena bio je uz teška zlostavljanja bačen u tamnice. Opet na hiljade moradoše na silu ostavljati svoj zavičaj. Na hiljade državljana uzeti su za taoce zbog sigurnosti austro-ugarske vojske i dijelom posmicani. U tom krvavom građanskom ratu, vođenom protiv naroda bez ikakve obrane, režim je izvukao jeftinu pobjedu. Potpunim pravom možemo tvrditi, da je jugoslovenski narod najteže nastradao između svih naroda.

Kad je buknula ruska revolucija te se činilo da puca zora slobode za proletare među narodima, osokolio se naš narod i poče otvorenu borbu za svoju nezavisnost. Dne 30. maja pročitao je predsjednik Jugoslovenskog kluba 235 u bečkoj zastupničkoj kući izjavu,236 u kojoj se traži ujedinjenje svih krajeva monarhije, u kojima su nastanjeni Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno, samostalno, od svakog gospodstva tuđega naroda slobodno, na demokratskoj podlozi izgrađeno državno tijelo pod žezlom doma Habsburg-Lotringen. U nebrojenim javnim izjavama složila se zatim volja naroda bez obzira na razlike stranaka i klasa u zahtjevu za slobodnom nezavisnom državom. Unatoč očajnim otporima privilegovanih naroda, Nijemaca i Madžara, unatoč nečuvenom pritisku cenzure i neprestanim prijetnjama tamnicom i gladom, ipak je čista volja naroda prodrla jasno na javu.

Na ovom mjestu moramo svečano protiv toga prosvjedovati, da tobože ustavi monarhije, što postoje, pružaju narodima ma kakvu mogućnost slobodnoga razvitka. Naprotiv: oni zajamčuju obim privilegovanim narodima sva sredstva državne moći za tlačenje i guljenje proletarskih naroda. Austrijski državni savjet sastoji se iz dvije ravnopravne kuće. Članove jedne od njih imenuje vlada. Ni jedan zakon ne može biti predložen na sankciju, ako ne pristane gospodska kuća. Zastupnička kuća bira se doduše prividno na osnovu općega prava glasa, ali su izborni kotari tako obrazovani, da 43.000 Nijemaca, 55.000 Jugoslovena, 60.000 Čeha, 105.000 Ukrajinaca i na primjer 120.000 koruških Slovenaca dobijaju jedan mandat! Tako se vještački stvara od većine manjina. I provedenje ravnopravnosti naroda i svaka pomisao na promjenu ustava mora da se izjalovi uslijed otpora ustavom priviligiranoga naroda.

Drugi dio našega naroda u ovoj monarhiji podvrgnut je ugarsko-hrvatskom ustavu. Taj je ustav i stanje, koje se je odavle izrodilo, upravo ruglo civilizacije. 60% naroda Ugarske iznose nemadžarski narodi, a imaju samo 7% mandata, dok Hrvati preko hrvatskoga sabora imadu nekakvu prividnu autonomiju.

Treći dio našega naroda u Bosni i Hercegovini izložen je golom apsolutizmu. Jugosloveni u Austriji još su pored toga tako vještački pocijepani u sedam pokrajina, da većim dijelom imaju male manjine u saborima.

Tako na primjer slovenačka trećina Koruške ima samo dva zastupnika u koruškom saboru. Jugosloveni u Gorici i Istri, gdje su u većini od dvije trećine, odnosno od tri četvrtine, imadu samo manjinu saborskih mandata. A čak i u Kranjskoj, gdje 98% pripada slovenačkoj narodnosti, udešen je taj od grofa Czernina tako slavljeni ustav na tako vješt način, da u kranjski sabor, koji i prema Parlamentu ima ograničenu kompetenciju, pedeset i tri njemačka velika posjednika biraju četvrtinu zastupnika, a uz to imadu veto u najvažnijim pitanjima, a naročito u pogledu promjene zemaljskoga reda. Što se tvrdi, da ustavi Austro-Ugarske jamče narodima slobodan razvitak, to je zbilja izrugivanje prava samoopredjeljenja, a to mogu da tvrde samo ona lica, koja računaju na oskudno obavještenje na protivnoj strani i na namjerno zavaravanje.

Protivno tome mi ovim najsvečanije ponavljamo prilikom pregovora o miru naš zahtjev, neka se austro-ugarskim narodima zajamči potpunopravo samoopredjeljenja.

Naš je narod u kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kojoj pripadaju virtualno još drugi važni jugoslovenski krajevi, u ostalom već vršio pravo samoopredjeljenja, kad je prilikom prvoga izbora kralja iz kuće Habzburg (1527.) i kod određenja nasljedstva u ženskoj lozi (Pragmatička sankcija 1712.) postavio svoje uvjete za očuvanje svoje samostalnosti, koje je drugi kontrahent izrično primio.

Unatoč tome što je naš narod u toku vijekova bio potpuno potlačen od zajedničkoga pritiska njemačko-madžarskoga režima, i što su mu oteta ispravama utvrđena prava, ipak se nikad nije odrekao svoje samostalnosti, te i s historijsko-pravnoga stajališta ima potpuno pravo, da zahtijeva pravo samoopredjeljenja.

Naš je program, ako ga saberemo, ovaj:

  1. Odmah opći demokratski mir, potpuno razoružanje, međunarodno obezbjeđenje i zaštita slobodnog razvitka svih naroda, velikih i malih.
  2. Priznanje i potpuno osiguranje slobodno provedenoga i potpunoga prava na samoopredjeljenje naroda, osobito u pitanju, da li hoće slobodnu državu, i u kojoj će formi da je obrazuje.
  3. Mi ne tražimo za našu državu ništa, što pripada drugom narodu i prema tome nama ne pripada; mi tražimo za našu državu samo ono zemljište, koje je u kompaktnim masama kontinuirano naseljeno od Srba Hrvata i Slovenaca.
  4. More, naročito Jadransko, neka bude slobodno. U koliko bi promet preko luka na sjeveru Jadranskoga mora, a koje se nalaze u našem kompaktnom narodno-gospodarskom ozemlju, bio osobito koristan za privredni razvitak udaljenijih naroda, pripravni smo s njima sklopiti ugovore, koji im jamče slobodni trgovački promet preko njih.

Mir koji bi htio okameniti današnje stanje, to ne bi bio mir za narode ove monarhije. To bi bio povod teške smrtne borbe austro-ugarskih Slovena, teška zapreka za socialni napredak ovih naroda, koji dolaze u obzir. Ali bi međunarodni mir ostao uvijek ugrožen pri takom stanju. Može li se zamisliti, da će ovo moralno neodrživo stanje biti zaštićeno međunarodnom organizacijom mira? Svi ugovori za svjetski mir koji su prostu silu štitili, bili su ubrzo rastrgani od vlastite nemoralnosti.

I ako pri pregovorima o miru u Litavskom Brestu zvanični predstavnici monarhije pobijaju zahtjeve većine austro-ugarskih naroda, i ako glas proletaraca među narodima izgleda da i kod drugih učesnika nailazi na malu susretljivost, ipak se nadamo da će se vidjeti, da je demokratski svjetski mir, za kojim se ide, nešto nemoguće, ako se održi današnje stanje u austro-ugarskoj monarhiji, koje u sebi nosi klicu novih zapletaja. Zbog toga to stanje, koje susjede uvijek ugrožava, a demokratskoj se misli izruguje, danas upravo sili, da se velika načela slobode i samoopredjeljenja dosljedno provedu, ne samo s one strane stare ruske državne granice, već i s ove strane.

I zbilja sa dubokim zadovoljstvom vidimo, kako najnoviji razvitak pregovora o miru u Litavskom Brestu potvrđuje ispravnost i neumitnost našega zahtjeva. Vidi se, da o sudbini brojnih naroda, što su stradali u ratu, nemaju odlučiti jedino diplomati starih velikih sila, već samo zajednički sa pozvanim predstavnicima naroda. Ukrajinski narod stupio je na pozornicu. Litvancima i Kuroncima priznaje se u načelu pravo sudjelovanja pri pregovorima, a 17. o. mj. zvanično se javlja, da je sa strane monarhije postignut sporazum s Ukrajincima, da su obje strane pripravne stupiti u stanje mira, koje obezbijeđuje razvitak trajnoga prijateljskog odnosa i da uz predpostavku potpune uzajamnosti pretresu razna politička i kulturna pitanja, što ih zanimaju. Pri tome se grof Czernin kao na primjer osvrnuo na pretres obezbijeđenja sudbine onih poljskih manjina, koje će pripadati novoj ukrajinskoj državi.

Pod tom koprenom se javlja, da je sablast neuplitanja oškrinuta.

Zato predlažemo, neka se na pregovore o miru pripuste predstavnici izabrani od austro-ugarskih naroda, a napose također Jugosloveni, u svrhu ugovora o neograničenom samoopredjeljenju naroda u monarhiji, koje se ima potpuno slobodno provesti sa garancijama.

Opombe

234. A. Korošec – šefovima delegacija na konferenciji mira u Brest-Litovsku. Građa o stvaranju jugoslovenske države : 1. I – 20. XII 1918. Tom I (Dragoslav Janković /ur./, Bogdan Krizman /ur./). Beograd : Institut društvenih nauka, 1964, str. 65–67.

235. Dr. Anton Korošec.