Romsko stanovništvo je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo gotovo istrebljeno od strane ustaških vlasti. U radu je analiziran odnos vlasti socijalističke Hrvatske prema komemoriranju romskih žrtav. Jedna od teza autora jest da se sjećanje na romske žrtve potisnulo u ideološki obrazac službene politike „bratstva i jedinstva“ čime su izostale posebne komemoracije ili druge prakse kulture sjećanja, poput postavljanja spomenika u sjećanje na romske žrtve. Tako su romske žrtve bile „utopljene“ u sveopći obrazac „žrtava fašističkog terora“.